Uvek sam voleo more. Kasnije sam naučio da skijam i vozim bord, zaljubio se u taj adrenalin i ideju aktivnog odmora, ali more mi je uvek ostalo na prvom mestu. Onda sam čuo da su se ljudi dobro provodili na jedrenju. U stvari, ne dobro – fenomenalno. Počeo sam da razmišljam kako bih mogao i to da probam nekom prilikom, i naravno, sasvim neplanirano i u poslednjem trenutku sam upao u tu priču. Pitao sam šta treba da ponesem i rekli su mi: šešir, naočare, šorc, majicu, duks, papuče, peškir, pare i pasoš. Već tada sam osećao da će biti sjajno.

Trebalo mi je sat vremena da se naviknem na brod, da skapiram da ne mogu da siđem na kopno kad god hoću. Već sutra niko više nije ni želeo da silazi. Prvo veče spavamo u uvali na nekom malom ostrvu, ja skačem u vodu i vezujem brod za obalu kako znam i umem, drugar se već snalazi sa sidrom sa kojim je naučio da radi tek malo pre toga, svi su se rastrčali i pomažu, dok Laza the skipper upravlja i zadovoljno gleda kako ulazimo u fazon…

Narednih 6 dana je proletelo za trenutak, a opet imam utisak kao da sam na brodu bio mnogo duže, jer se toliko toga izdešavalo. Žurke na brodu, učenje vožnje dingija, navigacija samo sa mapama i zdravim razumom, večera u restoranu na vrhu brda, bežanje od trajekta veslanjem, jurenje delfina, isplovljavanje u 6 ujutru bez ijedne izgovorene reči, snimanje spota na palubi, manična potraga za restoranom na Alonisosu, fenomenalna klopa na malom ribarskom ostrvu…

Stalno ima nešto da se radi, a opet sam se odmorio kao da sam se izležavao po ceo dan. Aktivni odmor i more u jednom, to mi je u stvari trebalo. Kad na sve ovo dodam i da je ekipa bila fenomenalna, mogu slobodno da kažem da mi je ovo bilo najbolje letovanje u životu. Bili su u pravu kad su mi govorili da posle jedrenja više nikada neću gledati isto na letovanje.

Milan, Jedrenje Severnim Sporadima, 2013